Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
CHICA
MARGO
TAJNOVITA CURA
< | siječanj, 2009 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...o svemu i svačemu...
...o mom životu...
...mojoj boli, mojim snovima...
Hit
Counter
MALI UVID U MOJ VELIKI ŽIVOT
MOJE IME: Magdalena
NAJ CVIJET: ruža i suncokret
NAJ KNJIGA: P.S. Volim te-Cecelia Ahern i Na kraju duge-Cecelia Ahern
NAJ FILM:P.S. Volim te, SUMRAK
NAJ SERIJA: Rebelde
NAJ ČASOPIS: nijedan
GLUMAC: Christopher Uckermann, Robert Patinson
GLUMICA: Dulce Maria Espinoza, Maite Peroni, Kristen Stewart
NAJ GODIŠNJE DOBA: sva godišnja doba
NAJ DOBA DANA: kasna večer (od 22.00. h)
NAJ KNJIGE: Sumrak, Mladi mjesec, Pomrčina i Praskozorje
MANE: nedostatak strpljenja, živčanost i panika, tvrdoglavost
VRLINE: romantičnost, emotivnost, nježnost
NAJVIŠE SANJAM O: ljubavi i sreći
NAJ BOJA: trenutno smeđa
HOBIJI: pisanje pjesama, priča,
ŽELJELA BI DA: imam nadnaravne moći, da budem sretna,da mi se ispune moje 3 želje
NAJ PJEVAČ/PJEVAČICA/GRUPA: Dulce Maria i grupa RBD
NAJ PJESMA:sve od grupe RBD
NAJ FRENDICA: Ivana
Koja sam ja glupača. Plačem zbog knjige, zbog jedne knjige. Ali ta knjiga za mene je sve, a ne samo još jedna obična knjiga. I tako sam bijesna na sebe, a ne znam ni zbog čega. Možda zbog toga što plačem kao glupača svaki put kad se uživim u neku priču i zamislim , zapravo ne da zamislim, znam da sam taj lik, ta Bella u knjizi ja. Da ja. Dugo već nisam plakala zbog nečega takvog, zapravo i ne sjećam se jesam li uopće plakala zbog nečega takvog, zbog jedne priče, jedne ljubavne priče, koja se trenutno raspada. Iako znam da je to samo trenutačno, znam koliko je bolno, iako znam da će kasnije opet biti zajedno zauvijek i zauvijek i zauvijek… svejedno plačem zbog toga. Zbog toga što je on otišao i ostavio ju samu, samu da luta u mraku. Osjetila sam tu bol kao da sam ja ta djevojka u knjizi, zapravo ja i jesam ona. Jako je bolna ta bol, nitko ju ne bi trebao doživjeti. I ne bi željela da ja ikad doživim takvu bol zbog nekog gubitka, zbog gubitka voljene osobe. I ne mogu dočekati da pročitam sve knjige do kraja, ostale su mi još dvije cijele knjige za pročitat i jedna koju sam tek krenula čitat i došla do poglavlja Svršetak koji me rasplakao kao ništa u životu, jer sve je mirisalo na kraj. Ostalo mi je još preko 1500 stranica za pročitat, još preko 100 novih likova za upoznati, novih vampira, i naravno zadovoljstva i sreće koju ću osjetiti kad se ponovno susretnu, kad se ponovno poljube, kad ju ponovno zagrli i izusti njeno ime svojim prelijepim glasom, kad se vjenčaju i kad provedu prvu noć skupa, kad prođu kroz bolne mjesece njene trudnoće i kad napokon i ona sam postane vampir, i kad napokon sve postane zauvijek i zauvijek. Ostalo mi je još mnogo stranica dok ne dođem do rečenice ''zauvijek i zauvijek i zauvijek'' na kraju ove predivne sage. A dotad ću proliti još mnogo suza i proživjeti još mnogo različitih osjećaja. I ja ću zauvijek biti Bella i čekat ću svog Edwarda.
Iako me nitko ne čita, baš me briga, blog baš neću obristi, iako mi više nije nimalo zanimljiv, pomalo mi je izašao iz mode.
Uskoro će Božić i jedva čekam. Svake godine želim jedno te isto za Božić, a to nikad ne dobijem. Ne znam, jednostavno me sreća neće. Možda ću jednoga dana kad budem imala svoju obitelj dobiti to što sam oduvijek željela. Sad mi je sve tako obično, dosadno i nezanimljivo. Svake godine jedno te isto. A ja samo želim nešto drugačije...
Baš bih željela zaspati i probuditi se negdje u zemlji snijega, u zemlji snova i sve one čarolije koju nosi Božić...ali toga nema, znam, postoji samo u mojim snovima, u američkim filmovima i španjolskim sapunicama.
I dok tako sanjarim uvijek volim slušati dvije meni najdraže Božićne pjesme ,a to su od Natali Dizdar- All I wont for Christmas Is you i od Nere- My only wish this year, sa starog cd-a koji je izašao još kad je trajao showStory super nova na novoj tv. Ne da mi se sad više pisat pa ću postavit neke božićne animacije :
Objavit ću jednu pjesmu koju sam nedavno napisala kad sam se vratila s mora, jer trenutno mi se ništa drugo ne da pisati. A pjesma je ono kako se trenutno osjećam, u njoj sve piše...
SJEĆANJA BOLE
Suze u mojim očima,
Ne govore mi ništa, samo teku.
Kad sjećanja navru
I bol se pojavi.
Sjetim se tebe, sjetim se nas
Sjetim se sreće koju sam imala
I sad izgubila.
Tek sad osjećam da nemam ništa
Jer sve je daleko, daleko od mene.
I želim se vratiti,
Ali ne mogu…
Izgubila sam sve i suze me na to podsjete.
Bol se pojavi
I sjećanja dolaze,
A ja plačem… i plačem
I ne mogu da prestanem.
Samo želim da se vratim,
Da se vratim i ostanem.
Ondje daleko odavde
Tamo gdje sam sretna bila
Tamo gdje sam srce ostavila.
Suze u mojim očima,
Samo teku i teku,
A sjećanja bole i bole…
7.10. 2008 god.
Adios i vidimo se za par mjeseci, točnije u 10 mj.
Sutra odoh na more, a tam nemam kompa, pa neć moć pisat postove...
Čitamo se kad se vratim...
Ostajte mi dobro i nemojte me zaboravit...
Pusa ''Margo'' i ''Love Dance'' koje me čitaju...
Dali bih trebala ukinuti blog, odnosno prestati ga pisati ili... ili što ja znam... ostaviti ga, pa nek stoji, meni za uspomenu, tek tako da svaki put kad otvorim Internet explorer kliknem na ''Favorites'' i među gomilom linkova kliknem na svoj blog ''everything I hate, everything I love''...
Jer ipak sve što volim i mrzim nije na ovom blogu jer se meni lijenom horoskopskom Ovnu skoro pa više neda pisati o svemu i svačemu, a i nemam velik broj posjetitelja koji me čitaju, no to mi nije toliko ni bitno. Blog mi je prije neke 2 do 3 godine bio toliko zanimljiv da sam već promjenila jedan blog, odnosno ovaj sad mi je drugi po redu. Prije mi je bio toliko popularan da sam ga i ja imala potrebu napraviti i biti u trendu s onima koji su ga odavno imali, a sad, sad mi postaje dosadan. Odnosno, ne dosadan, već nemam potrebu kao neki ljudi svaki dan opisivati kao dnevnik na blogu, čak ni u obični ''papirnati'' dnevnik znam zaviriti i naškrabati pokoju riječ nakon par mjeseci. Možda bi voljela da mi blog bude među ''almost cool blogovima'' i da imam stotinjak blog komentara dnevno, no zaista mi to sad nije bitno, ali prije pola godine ili čak i godinu dana jest. No sad, baš me briga... hoće li me tko čitati il ne, ja znam da ja hoću.
A sad zašto sam u naslovu napisala P.S. Volim te, pa možda zato jer sam danas počela čitat bestseler Cecilie Ahern, i koji mi se već nakon 11 pročitanih poglavlja u 3 sata svidio i postao moja omiljena knjiga koju sam ikad pročitala, a čak nisam ni došla do kraja 51 poglavlja, a kamoli polovice knjige. Mislim da ću svih 380 stranica pročitat za manje od tjedan dana... I da se za kraj vratim rečenici s početka ovog posta.... ne, neću obrisati ovaj blog, već ću ga ostaviti za uspomenu, da navratim i pokoji put napišem neke pizdarije baš kao i sad...
Znam, znam već dugo nisam pisala, al neću vam lagat i iskreno ću vam reći da mi se nije dalo pisat, a i nisam imala neku temu na koju bih mogla pisat.
Inače sad su mi naporni dani kod kuće, tata je na godišnjem, mama stalno zanovjeta, sestra mi jede živce i.......sve mi je naporno i sve je koma i sve je užas i zato kratko i jasno: ''moram ići spavat il jest čokoladu il pak treća opcija moram gledat sapunice il moju omiljenu seriju Kosti. Šmrc, šmrc… danas mi je jedan od onih dana, pa opet tugujem. Više mi idu svi na živce, ne mogu ih više podnijeti. Nikad im ništa ne valja, nikad ništa ne razumiju, uvijek im sve smeta…Aaaaaaaaa… a mene nitko ništa ne pita. Ma nek ide sve k'vragu. Najbolje da odem negdje daleko, negdje gdje me nitko ne pozna i negdje gdje nekome ne smeta moja narav i osobnost. Idem ja u Nigdjezemsku. Ponesti ću i čokoladu, il možda bolje ne. Bit ću na djeti…, al ponest ću televizor i komp da mogu gledati sapunjare i cmizdrit…., a uz to će mi ipak trebat i lada, pa ću ponet samo jednu, za jedan dan, ostale sam na dijeti. Ma kvragu, nisam na djeti, to meni ne treba, ja sam fit cura
Inače danas idem sa svojom bivšom profesoricom na , baš me zanima jel se žena šta promjenila i jel joj nedostaje tako ''divan'' razred kao što je bio moj A meni ponekad nedostaje da se malo vratim u prošlost i vidim taj svoj ludi razred. Najviše mi nedostaje moja planktonska (čak ne znam jesam li dobro napisala tu riječ ) ljubav....Znam da svi imamo jednu takvu ljubav. A što opet imam od toga ...samo pokoji pogled u prolazu, jedne crne srneće oči i jedno ime...No sve u svemu ostat će mi uspomena za cjeli život.
Et više ne znam šta bi napisala jer nisam baš najbolje ...
p.s. Imam pitanje za blogericu MY LOVE IS DANCE ako me bude posjetila, zašto na njenoj stranici više nema postova, samo pozadina?
Da, ne znam šta da napišem.
A zašto onda uopće i pišem ovaj blog kad nemam tema, ama baš nikakvih tema da nešto napišem. Inače život mi je dosadan kao i obično, ništa novo, osim što sam se udebljala 3 kg u 2 tjedna i sad imam 46,2 kg....,
wuaaa, kako ih i ne bi imala kad stalno jedem od dosade, a i ruku na srce kuharica sam , pa si stalno nešto ljepo kuham ...
Sad sam baš tako opuštena kod kuće i ništ me ne sekira, spavam do podne, skuham nešto fino, spremam kuću i seku u školu, onda popodne vjesim na netu i max-tvu, il se nekud vozikam autom i tak stalno i naravno puno jedem, a malo pijem...
No, znam ja sve će to prestat čim se zaposlim, a kad će to bit ne znam, a i sad mi je baš lijepo kod kuće da mi se gadi sam pomisao na posao, najradije ne bi ni išla nikud radit-koma....
Još jedna stvar, nikad u životu nisam imala tako puno kila-46, obično je moja kilaža od 43-45 kg, ovo sad je rekord. I nemojte mislit da sam sad neka manekenka, jer nisam, sam sam takve sitne građe i svi se tome čude, no to mi je nasljedno, i moja mama nikad nije imala više od 50 kg, možda jedino kad je bila trudna sa mnom, no dobro nećemo o tome....predosadno je. A da ide mi na živce i taj moj ''hit counter'' kaj neće da mi se pokaže, dođe mi da ga obrišem, al neću jer će mi onda ponovno brojat od prve posjete, a sad sam dogurala preko 1000...
To bi bilo to. Laku vam noć i dan želim....
Nova je godina, još jedna u nizu...nema povratka u prošlost kojoj bi se ponekad željela vratiti. I kad bi mi netko rekao da biram od kojeg bi mjeseca ponovno sve željela proživjet, bio bi to 6 mj. Jer toliko toga mi se desilo u njemu, mislim da je sve počelo od njega...i nije bilo tako loše. U tom mjesecu sam maturirala, imala prilično dobru maturalnu zabavu i otišla sam na more radit. Moj život na moru bio je točno ono što je meni trebalo poslije srednje škole. Odmor. I naravno tu sam pronašla sebe, puno se bolje upoznala i postala jača osoba. Jer bilo je dana kad sam željela spakirat kofere i vratit se kući, no sve sam to preboljela i nastavila dalje...Četri mjeseca nisam bila kod kuće, iako su mi falili, preživjela sam... Život s mojom Ivanom bio je o super, postale smo bliže, i ona je za mene kao sestra. Volim je i ne želim je izgubit...I ove godine ponovno bi željela ić s njom i zaista se nadam da će to tako i bit, 90%, a onih 10%...ne znam...
Ali iskreno, željela bi i ostati kod kuće, ne znam, tako sam neodlučna, pola mene je za ići, ali jedan dio vuče me da ostanem. I ne znam što učiniti. Komplicirano je... No dosta više o tome...
Prošla mi je godine odnijela i jednog anđela. Kad se samo sjetim kako sam danima plakala zbog njega kao da mi je dio obitelji, kao da mi je netko iz obitelji, a zapravo mi nije bio ništa. Čak ga nikad nisam ni upoznala, niti vidjela u živo... i čudno je to kako me onda smrt nepoznanca može toliko potresti. Veoma je čudno... I ne mogu to objasniti, a vjerojatno se još neki tako osjećaju. Ali znate o kome pričam, Toši Proeskom naravno. No i to sam preboljela, s vremenom sve prolazi, sad mi samo ostaju njegove pjesme i slike...ali uvijek ću ga se sjećati. Uvijek...jer i moj je život igra bez granica, umorna priča, trganje stranica, na kojim ništa ne piše......
Ali ja idem dalje... i koliko god moja priča bila umorna, stranice ne ispisane, srce bolno i suze isplakane....granice još uvijek nisu prijeđene i igrat ću se sve dok sam živa...
Ovaj post bit će kratak, zato što vam svima želim
i naravno puno zdravlja, sreće, dobrih ocjena, ljubavi....
Nemam sad inspiracije za pisanje, a i ovo je stvarno već rekord da sam u ovom mjesecu napisala čak 3 posta već.
Nadam se da ćete se super provesti na .
Pozdrav svima i SRETNA NOVA 2008 GODINA
Prelijena sam da pišem post, no svejedno ga pišem... i ne znam šta da napišem. Blagdani su prošli kao i svaki put-dosadno i nezanimljivo. Samo nešto jedem i blejim il u tv il u komp i ne radim ništa, ovih dana ne radim sve do iza Nove godine.Pošto su praznici, sestra je po cjele dane kod kuće-popizdit ću Tako mi se spava, spava od dosade sam
Sinoć sam gledala film Kuća na jezeru i veoma mi se svidio, a Sandra i Keanu su baš lijep par zajedno... Lijenost me svladala-neću više ništ pisat, ma ne znam ni o čemu bi pisala. Htjela sam postavit sliku moje male sestrične Elene pa imageshack neće da mi ju ''uploading''...onda drugom prilikom...
Nisam dugo pisala, a nisam imala ni vremena, a ni onda kad bi imala nije mi se dalo pisat. Ne znam o čemu da pišem. Sutra je Badnjak, jedva čekam...Božić.... Danas sam pravila božićne kolačiće i spremala kuću, pošto ovih blagdanskih dana ne radim, baš super, mogu se odmorit od posla.Ma jedva čekam sutra navečer da pod bor stavim darove koje sam kupila za svoju obitelj (iako nisu zaslužili ništa), no dobro, možda makar malo jesu...a ja sam svoje darove već dobila, Max adsl i digitalni fotoaparat, a i sama sam si kupila novi mp4 i mobitel. Ovog Božića htjela bi nešto novo, moderno , a opet tradicionalno, željela bi neko iznenađenje da razbije dosadu blagdana, jer meni koliko su i zanimljivi, blagdani su tako dosadni, samo jedemo i spavamo, kod jedne rodbine, pa druge...dosadno... A ove godine dobila sam još jedan božićni dar, malu sestričnu Elenu, jedva čekam da ju vidim ovog Božića. I da neduljim dalje s dosadnim pričama koje nikog ne zanimaju želim vam svima koji posjetite moj blog
Holli, holli...
Upravo slušam cd-e Antonije Šole i sve te ljubavne pjesme podsjete me na nekoga ili nešto... Nije da žalim za time, ali jednostavno svaka pjesma ima nešto u sebi što mogu primjenit na sebe. Glava me boli, vjerojatno od ovog promjenjivog vremena, jedan dan je -5, a drugi +16, ma...
I danas mi definitivno nije bilo dosadno kao obično, cjeli dana sam negdje na ''turneji'' autom, i umalo da se nije desilo nešto što nikako ne želim da se desi, no imala sam više sreće nego pameti, pa se hvala Bogu ništa nije desilo. Sigurno pretpostavljate o čemu je riječ, naravno o prometnoj nesreći... I ovo je bila čista sreća da se ništa ne desi... Bože moj, ovo stvarno nikom ne smijem reć, osim vama i mojoj Ivani.... i sad stalno mislim na to. Hvala Bogu što me čuvao... Želim što prije to zaboravit...
Sad mi je malo lakše kad sam to s vama podjelila... to mi stvarno ne bi trebalo... Bila je to čita sreća.....
Inače, hvala ti Margo i Tajanstvena što me čitate i djelite mi svijete. Stvarno mi ponekad pomognu...
Dugo već nisam pisala blog, al red je da se sad natjeram…
Prolazi još jedan dan... bezveze.
I dosta mi ih je. Dosta mi je dana koji prolaze i ljudi koji me okružuju... Osjećam se kao zarobljenik ovog vremena, ovog glupog svijeta i svega što me okružuje. Robinja sam svojih misli, navika... Dosta mi je svega. Želim samo sve ono što je izgubljeno, sve što je nestalo, želim sve ono što sam nekad davno imala, a sad sam izgubila... Tako mi je dosadno. I ne znam hoće te li me uopće shvatit što želim reći, no nije ni bitno, moji postovi su ionako čudni i dosadni.
Zašto postajem sve ono što nisam i o čemu nikad nisam ni sanjala? Mrzim to, ali znam da mi život uvijek daje ono što ne želim i ono što ne tražim od njega. Pa se pitam dali vrijedi uopće očekivati nešto drugo, vrijedi li uopće sanjati o nečemu što nikad neću imati… Ne znam više što i kako da promjenim ovaj moj glupi život.
Ma post je stvarno koma i ne da mi se više pisat, sve mi je u zadnje vrijeme postalo dosadno i nezanimljivo. Sve što sam voljela radit, sad ne volim...
Evo me opet, iako nisam pisala već ''100 godina'', jednostavno... ne da mi se, a i nitko me živ na planeti ne čita. No nema veze sad za to.
Jednostavno ništ mi se ne da radit, kao ni pisat blog, iako sam se s mora vratila 30.rujna... Da tamo sam bila cjelo ljeto, radila u jednom hotelu, zaradila pare i sad se izležavam pred TV-om, spremam kuću, kuham, trošim zarađene pare, bitke vodim sa starcima i sestrom... i naravno provodim sve moguće vrijeme na netu skidajući sve moguće pjesme mog dragog pokojnog Toše ,al ipak sam si kupila i njegov originalni album ''Igra bez granica''.....
Ma ne znam više ni šta da pišem, uopće mi se ne da...
Ponovno bih išla u školu, sve mi to nedostaje, ta glupa jeb... škola i moji tzv. frendovi, moja Ivana, moje lijepe smeđe oči i oni vragovi od profesora... Ovak nikud ne izlazim, nemam s kim, moja Gorda je preko svijeta, nemam ni dečka, ne znam ni kak da ga nađem, u ovom dosadnom šugavom gradu nema ništ za zabavu... popizdit ću... Ah da, sam čekam kad će mi tatica naći neki novi posao, a ja ne želim ni to... ne želim ić ni radit... ma nemam pameti... uopće ništ ne želim.... Luda sam... i ne da mi se više pisat ...
Ajd bok... a kome? Ma samoj sebi, kad nikog nema....
Hello, želim vas koji posjećujete moj blog , samo pozdravit i obavjestit vas da odlazim na more i bit ću tamo 3 mjeseca. Stoga, očekujte moj novi post tek na jesen.
Veliki pozdrav svima... papa
Hej...dugo već nisam pisala...jednostavno mi se nije dalo i nisam imala volje.
Konačno mi je završila škola...., ne moram ni na maturu u ponedjeljak i baš mi je super. Sad konačno se mogu odmorit od svega. Sinoć mi je bila maturalana zabava i stvarno sam se super provela, kao nikad u životu, a mislila sam da neću... uopće nisam očekivala da će mi bit super i da ću se konačno i ja moći opustit nakon dugog vremena. Malo je na početku bilo dosadno, ali čim se atmosfera podigla, bilo je stvarno ludo. Najviše sam se iznenadila same sebe, jer ja inače nisam tip za zabave i ples među mnoštvo ljudi, no sinoć mi je bilo svejedno i nisam bila jedinakoja ne zna ''stručno'' plesat. Pa to uopće i nije važno, bitno je da se plesalo, a kako? ma na sto načina i sad imam grozne žuljeve na nogama od sandala. Koma, al proći će i to. A iznenadilo me i to kako sam se nekima iz razreda čak i plesala i pričala, što nisam sve ove tri godine koje smo proveli zajedno u školi i bilo mi je super. Možda tek sad shvaćam kako sam mnogo toga propustila i kako bih rada sve nadoknaditi,ali nema više povratka... nekako mi je i žao što odlazimo i tko zna kad ćemo se opet sresti... Ali tako je to, čovjek ništa ne cijeni dok to i ne izgubi, i sad shvaćam kako mi je bez obzira na sve bilo lijepo u razredu. Upoznala sam divne ljude, naučila mnogo novh stvari, zapravo promjenila sam samu sebe i postala sigurnija, polako gradeći svoje samopouzdanje, postala sam jača osoba... ma mogu reći da mi je srednja škola promjenila život i zavrtjela me oko svoje osi...
A što mi sad preostaje? Ne znam, zaista, nit želim razmišljati o tome... imam cijeli život pred sobom...
Hello...
U mom životu nema ništa novo, sve je po starom, čak mi se više ne da ni pisati ovaj blog jer ne znam o čemu bih pisala i to mi postaje dosadno. Hm, još samo 4 dana idem u školu i onda ĆAOS- gotovo je s njome. Ja ću poludit, nemam pojma o čemu da pišem, najbolje o ničemu, ostavit ću sve kako je i dok ne nađem neku zanimljivu temu, neću ništa pisat...
Slučajno sam odabrala taj naziv, mislila sam na svoju frendicu Ivanu kako ona kaže da je to moje geslo :'' Ne znam ništ' i nemoj te me ništ' pitat'', jer to uvijek govorim kad pišemo test i netko me zovne, a ja viknem iz sve snage upravo to..., no nije to samo kad pišemo test, zna se to česće dogodit kad me majmuni iz razreda nešto pitaju, a meni se ne da razgovarat, no najsmješnije mi je kad to kažem svojoj Ivani , ona odmah popizdi jer zna da lažem Joj što će mi to nedostajat kad završi škola, znate da još samo 3 tjedna idem u školu i onda... GOTOVO... i toliko čekam da sve to već jednom završi, svi ti ispiti, sva ta tona nepotrebnih gradiva, arogantnih profesora i umišljenih gospoda iz razreda...
A opet, znam da će mi sve to jednog dana nedostajati i da ću se bar na tren poželjeti vratiti u školu, jer pomalo shvaćam odrasle kad kažu da je mladost najljepše doba života, doba bezbrižnosti i ne moraš se brinut za ništa, ne moraš se brinut za posao, obitelj, kuću, djecu i sl., jer znaš da ima netko kraj tebe da se za sve to brine...
Joj kako mi se i spava, sva sam umorna, danas sam imala 3 testa,uključujući i paklenu matku , a koliko ću dobit nemam pojma, nadam se pozitivnom. Jesus me favorezca...
O čemu još da pišem, nemam pojma, u zadnje vrijeme ne gledam ni TV-e, nit sam aktivna na forumima, potpuno sam ih zapustila, kao i samu sebe i sve oko sebe, no mjenjat će se to za 2 tjedna čima završim sa školom... . Večeras ne smijem propustit Zakon braće, to mi je omiljena serija uz SMV koju sad pratim na Ftv-u, tj. bosanskom programu...
Ja zaista nisam normalna…sati mi prolaze, a ja sjedim pred kompom i sasvim bezveze trošim novce na netu. Tako sam glupa i luda, a stvarno imam previše pametnijeg posla od toga. Učenje me stvarno ubija, još mjesec dana idem u školu, a već sam na izmaku snaga, ne mogu više. Samo letim po cijele dane vamo-tamo po kući i vrijeme mi bez veze prolazi i ništa ne stignem napravit. U zadnje vrijeme sam postala tako lijena, užasno lijena, ja koja uvijek mora imati sve pod kontrolom i zapisivati svaki datum i događaj u planer, ja kod koje uvijek mora biti sve savršena organizirano i raspodijeljeno po satima i danima, sad sam postala previše lijena za to i sad mi je sve zbrkano i razbacano… Ma ni sama se ne mogu snaći među tim.
Grozno, na što ja to ličim. Stvarno nisam normalna u zadnje vrijeme. Umjesto da učim i riješim sve stvari na vrijeme ja se ''igram'', doslovno rečeno igram se. I sve me čini tako nervoznom, samo se derem po kući, cmizdrim, vičem kako moram učit, a nikako da se natjeram, samo mislim da imam vremena i da ću sve stići. A onda kad krenem učit, više uopće ne mogu mislit na to što učim, misli su svugdje samo ne tamo gdje bi trebale biti….Ma poludit ću… i to me tako čini nervoznom. Ne znam više šta da radim, ni kako.
Jesus me favorezca!!! Kako bih sad rado da imam moći kao sestre iz ''Čarobnica'' pa da si nešto začarobiram. Pa, sad imate li kakav savjet za mene, ili se i vama ponekad događa isto, jer puno mi je lakše kad vidim da nisam jedina luđakinja na ovom svijetu kojoj je sve izmaklo kontroli…. I'm die!!!!!!!!!!!! Help me………
Haj, dugo me nije bilo. Da...kad mi se nije dalo pisati, lijena sam u zadnje vrijeme, čak mi je i internet više dosadio, za čudo.
Super što su sad praznici, pa se mogu lijepo odmorit od škole...
Eto ne znam više ni šta da vam napišem, kad mi se ništa ne da.
Evo postavit ću riječi moje zasad omiljene pjesme tu sa strane...
Sretan vam Uskrs svima i čitajte me kad napišem koju pametnu rečenicu
U prošlom postu napisala sam da ga moram nastaviti, no nisam baš pri inspiraciji i ne znam kako će izgledati post do kraja, no ipak idem nešto započeti, pa ću vidjet gdje će me to dovesti? Ne volim kad me prekidaju, onda izgubim svu inspiraciju i sve misli koje sam željela podjeliti s vama…kao prošli put…
Gdje ja pripadam, pitam se? Gdje? Kome… svijetu, ljudima koji me okružuju, prošlosti, budućnosti, sadašnjosti, gdje, kome… Što ti je život? Zašto živimo? Zašto je noć crna, a dan svijetao, zašto samo ptice mogu letjeti…zašto ima toliko pitanja bez odgovora. No nisam jedina koja ne zna odgovor na to. Tajanstveno je to što smo svi različiti, svi imamo različitu sudbinu i svi drugačije razmišljamo, zar ne? A ipak to je tako jednostavno i istinito i to mi se sviđa, to što ne postojim ''druga ja'' na ovom svijetu, možda na nekom drugom, tko zna što se sve ne može događati izvan nas, a da o tome nemamo pojma, ha…E baš su mi luda ta moja razmišljanja, al takva sam i o svemu duboko razmislim i imam neko čudno mišljenje koje drugi možda slabo shvaćaju, no briga me, ni ne moraju me shvatiti, bitno je da sama znam sebe… I ponekad mi se desi da ''stojim na mjestu'', metaforički rečeno i imam osjećaj da se sve oko mene okreće, polagano, sve…čujem buku i glasove drugih koji se tad nalaze sa mnom, najčešće mi se to desi u razredu dok sam na odmoru… i osjećam se kao izgubljena, kao mrvica među mnogo zvijeri i onda zapitam sebe ''gdje sam ja to i pripadam li ja ovdje'' ili sam pak zalutala, pala s neke druge planete, jesam li na pravom putu i okružena pravim ljudima… To vrijeme, te malene sekunde, iako su kratke, opet su tako dragocjene jer tad čujem glas u sebi, pogledam oko sebe, duboko udahnem i…vratim se i krenem dalje… Nema sputavanja, nema čekanja, jer za to nema vremena… jer koliko god bolan bio, život ide dalje i kao što kažu stihove LeAnnine pjesme:
Life goes on
And it's only gonna make me strong
It's a fact, once you get on board
Say good-bye cause you can't go back
Oh it's a fight, and I really wanna get it right
Where I'm at, is my life before me
And this feelin' that I can go back
Life goes on
Jer zaista život ide dalje i to je ono što me čini jakom i kad jednom zakoračiš u nešto… tu nema povratka, ima samo ono što je iza nas ostalo i ono što će tek doći…
I na kraju baš i nemam nekog odgovora na to tko sam ja. Još tražim odgovor… polako, ali pronaći ću ja njega, jer moja tvrdoglava glava nikad ne odustaje…
Tko sam ja? Često se pitam, a toliko koliko se često to pitam, toliko često ne znam odgovor. No na neki način, ja sam samo obična djevojka…s manama i vrlinama.
Prije nisam znala što želim od života, prije se nisam znala izboriti za sebe, niti se suprotstaviti drugima, no danas to znam…jer život me naučio, zapravo događaji u mom životu koji se događaju svakodnevno uvijek me nauče nešto novo, nešto važno… Puno sam se promijenila u srednjoj školi i nisam više mirna dušica kao prije, sad znam podići glas kad god mi se netko drugi suprotstavi, a čak iako nisam u pravu nikad to neću priznati, jer moja tvrdoglava glava i ponos to ne dopuštaju. I sad baš me briga što će netko drugi misliti o meni, čak me više i ogovaranja i zadirkivanja ne uzbuđuju previše. Nek pričaju i govore što hoće, briga me, jer ja znam kakva sam i točka. Mogu reći da sam se ''pronašla'', prije sam bila jako izgubljena osoba, i sad sam dakako ponekad izgubljena, no sve više i više se nalazim, otkrivajući ono što mi je bilo skriveno.
P.S. post nije završen, jer su me prekinuli (čitaj:moja glupa sestra, jer joj treba komp) pa ću ga nastavit čim uspijem... Nastavak slijedi...
Danas je jedan od onih dana kad se ne osjećam baš najbolje i kad osjetim nostalgiju za nekim davnim vremenima…. Za djetinjstvom koje je tek sad shvaćam bilo najljepše razdoblje mog dosadašnjeg života. Kad se samo sjetim tih bezbrižnih dana kad mi je jedina briga bila što ću se sutra igrati, koji ću crtić gledati i s kojom ću se prijateljicom sutra posvađati… Hm, kad pomislim na te dane osjetim miris ljubičica i tulipana bakinog vrta i sjetim se svih onih sunčanih dana koje sam provela igrajući se u njemu, bilo ljeto ili zima uvijek sam imala osmjeh na licu bez obzira na sve i nije me bilo briga za ništa…
A danas neka druga priča, odrastam, za dva mjeseca postajem punoljetna i život je preda mnom, da danas ništa nije kao prije… Gotovo i ne prođe dan, a da ne ispustim suzu i zaplačem. A zbog čega? Ponekad čak i ne znam zašto plačem, hodam po kući kao glupača i plačem. Pa se pitam jesam li normalna. Naravno da nisam…
Ali suze…suze su moje najbolje prijateljice…
Mrzim svoj život, jer ponekad je nalik na vrtlog iz kojega se ne mogu izvući neozlijeđena. Ne mogu više podnijeti ovu bol. Mržnju. Mržnju koju najviše od svega mrzim…I svakim danom sve više boli i boli i boli. Prije nekog vremena mogla sam to još kontrolirati i sakriti se ispod debele maske, no kako vrijeme prolazi više ništa ne mogu sakriti i na licu sve piše… Za što živjeti? Ja jesam još mlada, ali ne trebam imati30-ak godina da znam što je život.
A život je za mene jedna velika borba i ništa više… A ja se borim s njime svaki dan i svaki dan se natječemo tko će kome više zadati udaraca. Ja njemu ili on meni? Bori se za sebe, jer tko će se boriti za tebe ako nećeš sam za sebe. To je moje geslo. Bori se za sebe…
Imam toliko želja i snova, no znam da se ništa ostvariti neće i zvijezde su daleko od mojih prstiju i ne mogu ih samo tako dotaći…za to se treba izboriti, a i onda kad ih dotakneš, shvatiš da su one samo male zvjezdice, sasvim obične kao i ti.
Čak više i ne molim, jer nemam vjere u ništa. Zapravo negdje u dubini duše vjerujem, ali sad je prevladao onaj osjećaj koji me vuče na krivu stranu i više ne znam gdje da krenem. Osjećam se tako izgubljeno i umorno… Dosta mi je više toga. Dosta mi je više boli i mržnje, dosta mi je više suza i same sebe, dosta mi je više života. Jer sve ono što sam tražila izgubilo se i sve ono što sam nekada imal nestalo je kao sapunica kad ju poprskaš mlazom vode…
Joj tak sam ljuta, jako ljuta i nervozna... živčana i...živčana...Uh, nij mi uopće dobro, zapravo današnji dan mi je koma. Ne znam je li to zbog glupe kiše il zbog nečeg drugog, al stvarno danas nisam normalna...
Pa, pitam se kad sam ja zapravo i bila normalna kad stalno paničarim i paničarim... Mislim, danas sam u školi poludjela,neki su mi toliko digli tlak da sam ih htjela sve redom našamarat, majke mi... Stvarno neki ljudi ne razmišljaju o ničemu i ponašaju se ko da su kraljevi svijeta, da im je tlo pod nogama zlato i da su svi ostali budale, a oni jedini cool... Ma fuck svi po redu, zar je danas u životu najbitnije da se dobro napušiš i napiješ i onda si neka faca u društvu...Naravno za neke je to najbitnije...
Eto znam da nisam normalna, ma i sama kažem da nikad nisam ni bila, jer ja kao da živim u nekom svom svijetu, imam svoj stil života, svoje snove i svoj pogled na svijet i jebe mi se za druge, nek misle šta hoću o meni, jer dosta mi je opterećivanj glupim stvarima i mišljenjima drugih ljudi, zašto bi mi to bilo važno i zašto bi im pokazala što me najviše ljuti i nervira i boli... Jer neprijatelju ne treba pokazati slabost, potrudi se da budeš jak kad te najviše boli. To ja činim, svakog Božjeg dana...i kad je najteže, kad me sve slomi i kad me boli do najveće boli, stisne zube i pokušavam krenuti dalje, jer sutra je novi dan...to stalno govorim ''sutra je novi dan'' i moram krenut dalje, jer tko će se boriti za mene ako ne ja sama i tko će me vodit kroz život ako si neću sama pružit ruku i reći da je sutra novi dan... Naravno, sutra je novi dan. Dobar ili loš- to još ne znam, saznat ću tek sutra kad prođe i kad budem u svom toplom krevetu razmišljala o njemu... Naravno Valentinovo je sutra, ali to je za mene sasvim običan dan, kao i sve ostalo i zašto bi se opterećivala nekim jebenim sitnicama kad trenutno imam važnijih stvari u životu...
Ovaj post neće baš svi razumjeti, zapravo razumjet će ga samo oni koji me istinski poznaju...
Btw. SRETNO VAM VALENTINOVO SVIMA KOJI STE ZALJUBLJENI
Holi, samo ne znam tkome... jer slabo me ljudi čita, gotovo nitko osim Chice- i zato Chica hvala ti na tome. Ma stvar je u tome što moje frendice ne mogu pronaći moj blog, tj.kad upišu ime mog bolga u Googleu tam piše da ne postoji, ma ko zna zašto, čak sam htjela i poslat e-mail blogu zbog toga, no ne znam im adresu, pa Chica ak znaš adresu, molim te napiši mi u komentarima...
A uostalom kod mene u životu ništa novog, ''sve je isto ko i lani''
Škola, kuća, starci, seka, fendice i naravno SMV.... i tako svaki dan...
A, danas ništa posebno... samo sam mrtva umorna. Sinoć sam kasno došla kući i sad mi se samo spava i ništa ne uči...Čak mi se i ne piše ovaj post, nemam inspiracije,a kad nemam inspiracije uvijek pišem neke gluparije, pa bolje da i ne pišem, al ipak ću nešto napisat... A šta...
Da, novost o SMV. Od suta dvije epizode zaredom, iskreno to mi se baš i ne sviđa. Bolje kad bi vratitli sve na staro i bila jedna epizoda dnevno, tak je puno bolje za mene i još pola Hrvatske...
Ovak će i brže završit i prije će moj život postat još komičniji nego što sad je... ya, Jesus me favorezca...
Danas mi i nij neki dan i neda mi se više pisat... chauci
Odoh na SMV forum...
Da bit će bolje... jednog dana, vjerujem da hoće...
Samo treba to dočekati, kao što je Monita danas rekla ''pa što sam učinila da mi nanosiš toliko zla, nikad nikome nisam naudila'', e to se i ja često pitam... zašto uvijek pate oni koji to ne zaslužuju, ha? Pa to mi nikako nije jasno. I zato ipak u dubini duše vjerujem da će jednog dana biti bolje i da je sve ovo što sad prolazim sam jedan veliki test, nešto da se vidi što sam sve spremna izdržati i preboljeti... mada neke rane nikad ne zacjeljuju do kraja, ostane ožijak. Iako se ne vidi, osjeća se...
No dobro, neda mi se sad više o tome, al ponekad se moram ''ispisat'' tj. prenijeti svoje osjećaje na papir kad već ne mogu to nikome reći.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - Sad malo o današnjem danu koji nije protekao ništa spektakularno, osim što danas nisam išla u školu jer sad išla u autoškolu polagati ispit vožnje i prošla sam, WUUUUAAAAAA
Baš super, jedna briga manje, ostaje mi još prva pomoć i vožnja...
Da, danas sam krenula na tečaj prve pomoći i prvi dojam je , mogu samo reći da nisam ništa zapamtila što je predavačica govorila... Tijelo mi je bilo ondje, a duh...tko zna na kojoj strani svijeta.
Sad sam tako umorna i jedva čekam zavaliti se u svoj krevetić...
Adios mi queridos, iako vas nema baš, no šta me briga, ne pišem blog zbog drugi ,neko zbog sebe i ako želite što komentirat welcome...
Pozdrav mojoj Gordi- Ivani... I pozdrav onima koji budu čitali moj post, ako ga budu čitali...
...da umorna sam od života, umorna od boli, umorna od plača, umorna od... umorna od svega.
Jednostavno rečeno ne mogu više. Sve je tako teško i ni sama ne znam kako dalje. Samo znam da bi rado mjenjala bol za slobodu i patnju za snove koji će mi pomoći da nastavim, rado bi mjenjala suze za smijeh i tugu za radost... Rado bi promjenila svoj sadašnji život za nešto ljepše...
Treba mi samo malo ljubavi i sreće, treba mi da ljubav osjetim od drugih ljudi, posebno svojih najbliži...a ne da se osjećam kao usamljena ptica, kao ranjena srna, kao oblak bez sunca. Jer meni treba samo malo ljubavi da me povrati u život, jer ono što sad doživljavam i osjećam,a to je da sam usamljena i osjećam se ko da sam sama na svijet, kao da nema nikoga tko bi me poslušao i shvati, tko bi me zagrlio i rekao da će sve biti u redu i da me voli takvu kakva sam bez obzira na sve...
Treba mi netko... tko će stajati uz mene i tko će biti moja utjeha...
Jer kao što kaže stih jedne pjesme: ''odavno je tuga moja prijateljica'', samo nju u ovom trenutku imam, tugu i bol...
Hay...
Joj tako sam umorna i jedva čekam da se ''zavalim'' u svoj omiljeni krevet...
Cijeli dan sam u nekoj žurbi, juri vamo, tamo...
Al danas sam bila s prijateljicama na kavi i mogu reći da smo se dobro zabavile, mislim ne baš mejor al, dobro, ponekad dobro dođe slušati o tuđem životu, da shvatiš da nije samo tvoj out control...
al trebala mi je ta kava s njima, nekako mi je nedostajala preko praznika.
I tako sam danas jurila kući da stignem na svoju omiljenu seriju SMV , čim sam uletjela pobacala sam stvari još u hodniku, dohvatila daljinski i ono taman završava Zabranjena ljubav, uh stigla sam taman na početak. Ma ta serija je moja droga, bez nje mi je dan koma... jer tih 50 minuta su samo moji i onda nisam u svom odvratnom jebenom životu, grrr...
Al šta ja to lupetam, zaspat ću za kompom, wuuuuaaa, zjeva mi se i više ne vidim slova pred sobom... Umor me svladao. Odoh ja u krpe...
I vidimo se, sutra, prekosutra, ko zna, možda još i noćas ako me uhvati nesanica, al mislim da neće..... Wuuuuuuuuuuaaaaaaaaaa
Soy loca...
Ah šta reći na početku, ni sama ne znam.
Ali eto danas sam odlučila otvorit svoj novi blog, imala sam i jedan davno prije ali sam ga ''napustila'', no dobro, neću sad o tome. Nego, sad baš i nemam neke inspiracije za pisanje,pa ne znam ni šta da napišem
Osim da mi je dan od jutra koma... je da sam se digla u 11, al kad tome pridružim svoju kreštavu sestricu, onda mi je dan wuuuuaaa...
Soy loca... A ne mogu vjerovati da za 2 dana ponovno u školske klupe aaaaaaaaaaa....dios mio. Ponovno se vraćaju sve one glavobolje vezane za školu,ma za poludit, a ni lektiru još nisam ni pročitala, a matku da i ne spominjem, jer zapravo nisam ni sigurna pišem li ju sad u ponedjeljak il pak onaj drugi, ni sama ne znam, a i ne zanima me sve dok ne krenem paničariti oko toga... A da stvar bude još gora, moram i štrebat ''sitnice'' za autoškolu, aaaaaaaa... Opet ludim... naravno s raskrižjima, jer ih nikako ne mogu zapamtit koji auto kuda i kad treba krenut.... šmrc, šmrc... A još sam i luda zbog toga kaj mi nema mog omiljenog SMV foruma već par dana i ne znam ništa kaj se desilo s njime...
E sad stvarno moram ić, već je kasno (pola 4) i moram ić učit raskrižja.... aaaaaaa, soy loca... Da to ''soy loca'' mi je više kao uzrečica, to stalno govorim i znam da ću vam dojaditi s time, al šta ću kad sam loca, baš sam loca... al to ćete shvatiti kasnije kroz postove.
Chauchi ahora, me voy.... Y los vemos kasnije...